Dijete ne zna prepričati što se dogodilo - trebam li se brinuti?

"Kako je bilo u vrtiću?"

"Dobro."

"Što ste danas radili?"
"Ne znam."

"A što se dogodilo kad je Marko pao?"
"On je... tamo... i onda... pa je teta..."

Mnogi roditelji primjećuju da njihovo dijete zna puno riječi, govori u rečenicama i naizgled dobro komunicira, ali kada treba ispričati što se dogodilo, prepričati priču ili opisati neki događaj – priča postaje kratka, nepovezana ili teško razumljiva.

Takve teškoće nisu uvijek samo posljedica toga što dijete "ne želi pričati". Prepričavanje i pripovijedanje složene su jezične sposobnosti koje se razvijaju postupno i važne su ne samo za svakodnevnu komunikaciju nego i za kasnije čitanje, razumijevanje pročitanoga, pisanje i školsko učenje.

Što dijete mora znati da bi dobro ispričalo priču?

Da bi dijete moglo ispričati što mu se dogodilo ili prepričati priču koju je čulo, mora istodobno koristiti čitav niz sposobnosti.

Potrebno je prisjetiti se događaja, odabrati ono što je važno, posložiti događaje pravilnim redoslijedom, pronaći odgovarajuće riječi i oblikovati gramatički pravilne rečenice.

Osim toga, dijete mora razumjeti uzročno-posljedične odnose – ne samo što se dogodilo, nego i zašto se nešto dogodilo i kakve je posljedice imalo.

Zato pripovijedanje nije samo "pričanje". Ono nam daje mnogo informacija o djetetovu jezičnom razvoju.

Kako se razvija sposobnost pripovijedanja?

Mlađa djeca često pričaju o pojedinačnim događajima bez jasnog početka i završetka. Njihova priča može biti razumljiva roditelju koji već zna što se dogodilo, ali osobi koja nije bila prisutna nedostaju važne informacije.

S razvojem dijete postupno počinje povezivati događaje, navoditi likove, mjesto i vrijeme radnje te objašnjavati što se dogodilo i zašto.

U predškolskoj dobi pripovijedanje postaje sve organiziranije. Dijete postupno uči da dobra priča ima početak, razvoj događaja i završetak, a događaji se međusobno povezuju.

U školskoj dobi očekuje se još složenije pripovijedanje i prepričavanje jer ono postaje važan dio školskog rada.

Koji znakovi mogu upućivati na teškoće?

Nije svako kratko "ne znam" razlog za zabrinutost. Djeca ponekad jednostavno nisu raspoložena za razgovor ili im pitanje poput "Kako je bilo?" nije dovoljno konkretno.

Međutim, pažnju treba obratiti ako dijete učestalo teško opisuje događaje, čak i kada želi nešto ispričati.

Primjerice, dijete može:

• nabrajati događaje bez jasnog redoslijeda
• često koristiti izraze "ovo", "ono", "onaj" jer teško pronalazi odgovarajuću riječ
• preskakati važne dijelove priče
• teško objasniti tko je što napravio
• imati teškoće s opisivanjem uzroka i posljedica
• koristiti vrlo kratke i jednostavne rečenice
• teško prepričavati priču, crtić ili događaj koji je upravo doživjelo
• pričati tako da osoba koja nije upoznata s događajem teško razumije što se zapravo dogodilo.

Posebno je važno promatrati pojavljuju li se uz teškoće pripovijedanja i druge teškoće u području razumijevanja jezika, rječnika, oblikovanja rečenica, pažnje ili kasnije čitanja i pisanja.

Zašto je pripovijedanje važno za školu?

Kada dijete krene u školu, od njega se sve češće očekuje da nešto prepriča, objasni, opiše ili napiše.

Treba razumjeti pročitani tekst, izdvojiti važne informacije, povezati događaje, odgovoriti na pitanja poput tko, gdje, kada, što se dogodilo i zašto te kasnije samostalno oblikovati pisani tekst.

Dijete koje ima teškoće u organiziranju usmene priče može imati teškoća i kada istu stvar treba prenijeti u pisani oblik.

Zbog toga su pripovjedne sposobnosti važan most između govornog jezika i školske pismenosti.

Kako roditelji mogu poticati pripovijedanje kod kuće?

Umjesto općenitog pitanja "Kako je bilo u vrtiću?", pokušajte postaviti konkretnija pitanja:

S kim si se danas igrao?
Što ste prvo radili?
Što se dogodilo nakon toga?
Je li se dogodilo nešto smiješno?
Zašto se to dogodilo?
Kako je priča završila?

Odlična vježba je i zajedničko gledanje fotografija. Pogledajte fotografiju s izleta, rođendana ili igrališta i pokušajte zajedno rekonstruirati događaj.

Možete koristiti i nizove slika te pitati dijete: Što se dogodilo prvo? Što zatim? Kako je završilo?

Čitanje slikovnica također pruža mnogo prilika za razgovor. Povremeno zastanite i pitajte dijete što misli da će se dogoditi dalje ili zašto je neki lik nešto napravio.

Važno je da razgovor ostane ugodan. Cilj nije neprestano ispravljati dijete, nego mu pomoći da svoju misao organizira i izrazi što jasnije.

Kada se obratiti logopedu?

Ako primjećujete da dijete u odnosu na svoje vršnjake značajno teže prepričava događaje, teško oblikuje povezanu priču ili uz to pokazuje druge teškoće u govorno-jezičnom razvoju, korisno je napraviti logopedsku procjenu.

Logoped može procijeniti ne samo koliko riječi dijete zna ili izgovara li pravilno glasove, nego i kako razumije jezik, oblikuje rečenice, povezuje informacije te kako organizira i prenosi priču.

Pravodobnim prepoznavanjem teškoća moguće je ciljano poticati upravo one sposobnosti koje su djetetu potrebne za uspješniju komunikaciju i kasnije školsko učenje.

Logoped Martina Galeković
📞 091 494 7000
🌐 logoped-velika-gorica.webnode.hr