Kako prepoznati teškoće pisanja i kako pružiti pomoć učenicima
Disgrafija je specifična teškoća učenja koja se očituje trajnim i značajnim teškoćama u pisanju, a nije posljedica intelektualnih teškoća, senzoričkih oštećenja, neuroloških bolesti niti neadekvatnih uvjeta poučavanja (DSM-5, 2013). Teškoće su najčešće vidljive u grafomotoričkom aspektu pisanja, pravopisu, gramatici i organizaciji pisanog teksta, pri čemu je razina pisanog izražavanja značajno ispod očekivanja za kronološku dob i razinu obrazovanja.
Kod učenika s disgrafijom pisanje je često sporo, neautomatizirano i zahtijeva povećan kognitivni napor, što negativno utječe na sadržaj i kvalitetu pisanog izražavanja. U pisanju se mogu javljati pogreške u oblikovanju slova, nepravilna veličina i razmak između slova i riječi, izostavljanje ili zamjena slova, pogrešna uporaba velikog početnog slova i interpunkcije, kao i gramatičke i pravopisne pogreške. Zbog povećanog opterećenja na tehnički aspekt pisanja, učenici često imaju poteškoće u planiranju i strukturiranju teksta te u potpunom izražavanju svojih znanja i ideja (Berninger & Wolf, 2016).
Podrška učenicima s teškoćama pisanja treba biti sustavna, individualizirana i dugoročna, uz suradnju učitelja, stručnog tima škole i roditelja. U školskom okruženju preporučuje se individualizacija nastavnog procesa, pri čemu je važno prilagoditi zahtjeve, a ne snižavati obrazovne ishode. Učenicima je potrebno omogućiti produljeno vrijeme za pisane zadatke i provjere znanja, smanjiti opseg pisanih zadataka te jasno strukturirati upute, po mogućnosti uz vizualnu podršku. Preporučuje se vrednovanje sadržaja pisanog rada uz smanjeni naglasak na pravopisne i grafomotoričke pogreške, osobito u predmetima u kojima pisanje nije primarni cilj vrednovanja (Snowling & Hulme, 2012).
U radu s učenicima s disgrafijom korisno je poticati razvoj grafomotoričkih vještina kroz ciljane vježbe fine motorike i automatizacije pisanja, kao i kroz višesenzorni pristup učenju pisanja. Također se preporučuje poticanje planiranja teksta prije pisanja, primjerice kroz izradu kratkih natuknica, shema ili mentalnih mapa, čime se smanjuje kognitivno opterećenje tijekom samog procesa pisanja. U starijih učenika korisno je omogućiti alternativne načine izražavanja znanja, poput usmenog odgovaranja ili korištenja računala, kada je to primjereno (Berninger et al., 2015).
Važan aspekt podrške odnosi se i na emocionalno-motivacijsko područje. Učenici s disgrafijom često razvijaju negativan stav prema pisanju i školi općenito zbog ponavljanih neuspjeha, stoga je važno osigurati poticajno okruženje, davati jasne i konkretne povratne informacije te naglašavati djetetove jake strane. Pravovremeno prepoznavanje teškoća, odgovarajuća prilagodba nastavnog procesa i kontinuirana stručna podrška ključni su za smanjenje negativnih posljedica disgrafije na školsko postignuće i samopouzdanje učenika (DSM-5, 2013).