Poremećaji hranjenja u ranom djetinjstvu
Poremećaji hranjenja u male djece mogu se pojaviti već u dojenačkoj dobi ili tijekom uvođenja dohrane, a roditeljima često izazivaju zabrinutost jer obroci postaju izvor stresa umjesto ugodnog zajedničkog vremena. Važno je znati da teškoće hranjenja nisu uvijek "izbirljivost" ili prolazna faza, nego ponekad znak da djetetu hranjenje predstavlja prevelik napor, nelagodu ili nesigurnost. Kod neke djece problem je više povezan s osjetljivošću na mirise, okuse i teksture, kod druge s nedovoljno zrelim motoričkim vještinama u području usta, a kod treće s emocionalnim iskustvom hranjenja – primjerice nakon epizoda gušenja, čestog kašljanja ili prisile tijekom obroka.
Roditelji se najčešće javljaju zbog situacija poput ovih: dijete jede vrlo malo, sporo i uz "borbu", često odbija žlicu ili bočicu, plače pri stavljanju u hranilicu, gura hranu jezikom van, povraća ili se lako zagrcne, stalno traži istu hranu i ne podnosi promjene, ili ima izražene reakcije na komadiće u hrani. Neka djeca djeluju kao da "ne vole" jesti, brzo se umore, jedu samo kad su ometena ekranom ili igračkama, ili prihvaćaju hranu samo u točno određenim uvjetima. Takve situacije često postupno narušavaju i roditeljsko povjerenje u hranjenje, pa se obroci pretvaraju u pregovaranje, nagovaranje, ucjene ili hranjenje "na silu", što dodatno pojačava djetetov otpor.
Posebno je važno obratiti pažnju na znakove koji mogu upućivati da hranjenje nije sigurno ili da dijete ima teškoće s koordinacijom disanja i gutanja. Ako dijete često kašlje tijekom obroka, guši se, ima promukao glas nakon pijenja, "zvukovi su mokri" dok diše, često ima upale pluća ili bronhitise, ili djeluje kao da se boji gutanja, potrebno je što prije zatražiti stručnu procjenu. Nije cilj da roditelj postane "detektiv", nego da dobije jasne smjernice kako hranjenje učiniti sigurnijim i ugodnijim, bez panike i bez prisile.
Kod mnoge djece vrijeme i sazrijevanje igraju veliku ulogu, ali samo "čekanje" nije uvijek najbolje rješenje, osobito ako dijete već razvija izbjegavanje hrane ili ako obroci postaju svakodnevna borba. Dobra vijest je da se u velikom broju slučajeva može pomoći postupno i nježno: stvaranjem mirne rutine, prilagodbom teksture hrane, tempom hranjenja, položajem tijela tijekom jela, te poticanjem vještina u području usta kroz igru i iskustva koja nisu nužno vezana uz obrok. Kada dijete razvija osjećaj sigurnosti, kontrole i ugode u području usta, lakše prihvaća nove okuse i teksture te se smanjuje strah i otpor.
Roditeljima često pomaže nekoliko jednostavnih pravila: obrok treba biti kratak i predvidljiv, bez pritiska "moraš još", bez uspoređivanja s drugima i bez nagrađivanja hranom. Ponude se male količine i dopušta se djetetu da istražuje hranu dodirom, mirisom i malim kušanjima. Djeca uče jesti postupno, a napredak se mjeri malim koracima – primjerice toleriranjem nove hrane na tanjuru, dodirivanjem, lizanjem ili grickanjem, a ne samo "pojedeno ili nije pojedeno". Ako dijete pokazuje snažan otpor, bolje je usporiti i potražiti stručnu podršku nego pojačavati pritisak.
Ako primjećujete da hranjenje dugo traje, da dijete jede vrlo ograničen izbor hrane, da ima burne reakcije na promjene ili da postoji sumnja na gušenje i kašljanje tijekom obroka, preporučuje se procjena kod stručnjaka koji se bavi ranim razvojem i hranjenjem. Pravodobna podrška može spriječiti da se teškoće učvrste, zaštititi djetetov razvoj i smanjiti stres cijele obitelji. Hranjenje ne bi trebalo biti svakodnevna borba – uz pravu podršku može ponovno postati siguran i ugodan dio dana.